Na regionalnoj muzičkoj sceni malo je umjetnika koje možemo doživjeti kao gurue savremenog doba. Darko Rundek je bez imalo medijske buke, ali sigurno obezbijedio tu poziciju svojim četvorodecenijskim umjetničkim djelovanjem. Njegovo impresivno životno iskustvo, u mnogim segmentima gorko ali ljekovito, djeluje poput magneta na ljude koji vječito tragaju za odgovorima na pitanja „zašto” i „kako”.
Rundekovu muziku vole svi, ali je istinski razumiju samo oni koji nisu poklekli pred bahatošću vlastitog ega i, što je jednako važno, nisu zaboravili da iskonsku sreću prepoznaju u naizgled malim stvarima.
U novogodišnjem intervjuu za „Dan” veliki umjetnik govori o svom muzičkom putovanju, aktivizmu koji boji svaki njegov trenutak, životu na tri adrese i muzičkoj svetkovini koju će poslednje večeri u 2018. upriličiti na Trgu u Kotoru.
Ove godine ste završili turneju „Apokalypso Now”, koja je trajala duže od godinu dana, i prvi put obuhvatila i gostovanja u Americi. Kako gledate na to, da li je uložena energija srazmjerna zadovoljstvu uspješne realizacije?
– Da, uložena energija je bila velika, i to uključujući i pomne pripreme. Urodila je mnogim vrlo uspješnim, bogatim, radosnim, raznolikim koncertima po onome što zovemo region, a ni koncerti u Americi nisu bili izuzetak.
Shodno nazivu turneje, da li Vam je intimno bliska ideja o skorašnjem kraju svijeta?
– Izvjesno je da svijet kakav danas poznajemo i čini nam se samorazumljiv neće još dugo potrajati. Kad će se i na kojim sve nivoima urušiti, teško je zamisliti. Ono što je bitno jeste otvoriti se prema svemu živom na ovoj planeti, a s ljudske strane, smanjiti koliko je god moguće razorne prakse i navike i okrenuti se solidarnosti i saradnji na najosnovnijim stvarima. Da pojasnim, kad kažem razorne prakse i navike mislim na industrijsku proizvodnju hrane, kao i na masovnu industrijsku proizvodnju plastičnih i električnih predmeta, ogromnog viška ambalaže, proizvodnju smeća, iscrpljivanje prirodnih resursa i, uopšte, kompulsivnu potrošnju koja svemu tome daje okvir. U svijetlu nadolazećeg kolapsa, svako je smanjivanje i svođenje na bitno ujedno i priprema za njega. Ta priprema može donijeti bolji i smisleniji život.
U poslednjih par godina vrlo ste aktivni u promovisanju zdravog načina života, vegetarijanstvu, borbi za očuvanje životne sredine... Da li je neki poseban događaj bio inicijalna kapisla za početak aktivizma ili je to došlo spontano, posmatranjem dugogodišnjeg procesa uništavanja resursa naše planete? Da li imate saznanja o trenutnim dometima te borbe?
– Do toga je došlo osvještavanjem saosjećanja i pažnje prema živim bićima i vlastitom postojanju. Iz njega je proizašla postepena promjena svakodnevice. Odakle dolazi to što jedem? Gdje odlazi ono u šta je to upakovano? Mogu li i kako to smanjiti? Kako i zašto negdje putujem? Da li mi treba ovaj predmet?... Povezivanje sa ljudima koji su u našem kvartu samoinicijativno sagradili kompostište bila je takođe važan korak. Koji duh i vrijednosti vode naš društveni život? Saznanja o alarmantnom stanju u kom se nalazi biosfera, a koje je posledica ljudske aktivnosti, ubrzalo je taj proces. Ukrštanjem spoznaja raznih disciplina - klimatologije, agronomije, geologije, biologije..., iskristalisala se nova nauka u Francuskoj nazvana „kolapsologija”. Na jutjubu postoje predavanja o trenutnom stanju planete i perspektivama.
U sadašnjem bendu koji nosi naziv „Ekipa” imate članove koji su dosta mlađi od okosnice prethodne inkarnacije „Kargo orkestra/ Trija”, a opet, sada ste svi bili zajedno na stejdžu/ na putu. Da li je bilo teško uklopiti sve te različitosti, i da li se iz te zajednice tokom turneje rodila neka nova muzička ideja?
– Na ovoj turneji razlika u dobi članova benda nije dovodila do raskoraka. Muzička situacija je bila otvorena, stimulativna i kreativna. Sledeći korak je razdvajanje „Trija” od „Ekipe”, ne zbog godina nego zbog postavljanja okvira za traženje novog zvuka, koji vodi prema novom albumu proizašlom iz saradnje sa „Ekipom”.
Studirali ste književnost, završili režiju, režirali, glumili u pozorištu i na filmu, napisali ste, odsvirali i otpjevali mnogo pjesama, komponovali za film i pozorište, objavili više od deset zvaničnih albuma, svirali ste i sa drugim bendovima... Šta Vas lično, od navedenog, najviše raduje, i šta se tokom godina iskristalisalo kao ono što Vam malo više leži u odnosu na ostale segmente djelovanja?
– Najviše me raduje improvizovana muzika. To je kao čisti prirodni izvor povezan s nečim bitnim što se izražava direktno u sadašnjem trenutku. Taj proces je manje ili više bio zastupljen u stvaranju albuma i primijenjenih muzika, a najdraže bi mi bilo da prožima sve, uključujući i ono što se ne naziva umjetnošću.
Različiti segmenti Vašeg rada donijeli su i mnoga značajna priznanja i nagrade. U kojoj mjeri Vas to čini srećnim? Da li javna priznanja uspješno brišu nesigurnosti koje svaki umjetnik krije u sebi ili su upravo te nesigurnosti za umjetnika podsticaj da se suoči sa svojim strahovima i prevaziđe ih stvaranjem kapitalnih djela?
– Naravno da mi je zadovoljstvo dobiti neko javno priznanje i da ono bar malo umanjuje moje unutrašnje sumnje na neko vrijeme, ali uvijek sam se više uzdao u lične procjene i procjene meni bliskih ljudi, jer javna priznanja često dolaze iz razloga koji nisu skroz vezani uz djelo nego uz spoljašnje okolnosti. Na primjer, Dilan je Nobelovu nagradu mogao dobiti prije četrdeset godina, a dobio je kad je ona trebalo da utiče na američku predsjedničku kampanju.
Muzički ste prolazili kroz različite faze, ali u svim fazama nekako se izdvajaju dvije osnovne linije - angažovane pjesme i izrazito ljubavne. O sebi ste znali da izražavate kao o šansonjeru, a ne o rokeru. Kako biste okarakterisali ovogodišnju fazu - liniju, koja uključuje i dvije nove pjesme?
– Mislim da je to više faza rokera. Nekako sam u ovom trenutku više orijentisan prema bendu i pitanjima koje nas se tiču kao vrste i zajednice, a manje prema intimnim pitanjima, iako te dvije linije nisu nespojive.
Posljednjih godina živite na Braču, ali ste često i u Francuskoj, kao i u Zagrebu. Kakav je osjećaj imati dom na različitim geografskim koordinatama i gdje se najbolje osjećate?
– Ta tri doma su nađena i uobličena u velikoj mjeri Sandinim uticajem, tako da, iako su na tri mjesta, to je na neki način jedan dom. Najbolje se osjećam kad sam u jednoj od te tri domske jedinice u pravo vrijeme.
Protest „žutih prsluka”, toliko aktuelan poslednjih nedjelja u Francuskoj, donio je u Vašoj drugoj domovini neke promjene. I u Beogradu su ovog mjeseca aktuelni protesti i „prepisani” „žuti prsluci”. Kakav je Vaš lični doživljaj ovih pobuna? Da li smo, kao vrsta, pogriješili – borimo se za opstanak i povratak mrvica socijalne pravde, a na globalnom planu gledano kolektivno odavno srljamo ka dnu, ne obazirući se na to što smo dopustili eroziju svih vrijednosti koje nas čine ljudima?
– Vaše pitanje gotovo da je i odgovor. Meni se čini da je pokret „Žutih prsluka” jedan bezglav i anakron izdanak francuskog političkog folklora. Činjenica je da automatizacijom proizvodnje, industrijskom poljoprivredom, jednostavno nema posla za sve te ljude tamo. Osim toga, Francuska je vrlo centralizovana država, čija je provincija opustošena i deprivilegovana. Sistem kapitalizma je čvrsto skovan i ideja socijalne pravde ulazi u kalkulaciju jedino kao sredstvo održavanja javne sigurnosti i zdrave radne snage. Ali, kolaps nije daleko… Treba se za njega pripremati, solidarnost i male zajednice će imati više šanse da prežive veliku planetarnu promjenu.
Šta su za Vas u 20. vijeku predstavljali koncerti, a šta predstavljaju danas? Da li se publika promijenila? Koliko Vam je važan neposredan kontakt sa publikom?
– Za mene koncerti, bez obzira na vijek, predstavljaju mogućnost sjedinjavanja, slavlja i svetkovine. Iz koncerata na kojima sam nastupao ili bio u publici, nemam utisak da se publika promijenila, osim što u prošlom vijeku nije bilo snimanja mobilnim telefonima, što je možda i veća promjena nego što mi se čini. Izuzetno mi je važan neposredan kontakt s publikom, i mislim da muzika i pjesma stvarno postoji jedino u tom trenutku međusobne razmjene.
Vaš sin je krenuo da plovi muzičkim vodama. Plašite li se ili navijate da jednoga dana ode daleko odavde i zarad boljeg života i muzičkih uspjeha zaboravi svoje korijene?
– Moj sin je rođen u Parizu, do sada je uglavnom plovio morskim i okeanskim vodama, muzikom se bavi usput, bar zasad, a put mu je dugačak i uključuje cijelu planetu. Mislim da nije zaboravio svoje korijene.
Snimili ste novi album sa ekipom „Ftičeki”, čije objavljivanje se očekuje početkom 2019. Možete li nam reći nešto više o tom projektu? Na zvaničnoj Fejsbuk stranici prilikom najave projekta vidjeli smo Vas i za bubnjevima?
– Projekat je nastao oko međimurskih narodnih pjesama, u interpretaciji Andreje Kurelec Košavić. Te su mi pjesme uvijek predstavljale vezu sa praiskonskim izvorom muzike. Andreju prati zagrebački dio „Ekipe” uz podršku dvoje članova grupe „Cinkuši”. Muzika koju na njemu sviramo oslanja se na naše zajedničko iskustvo slobodne improvizacije. Mijenjanje instrumenata je u tom kontekstu prirodna stvar. Na snimanju albuma imali smo velikodušnu podršku nevidljive Sile.
Kada bi trebalo da opišete Darka Rundeka u tri riječi, bile bi to riječi…?
-Ja, ti, on.
Na kraju godine, nekako je neizbježno svođenje računa. Kako biste vi okarakterisali ovu godinu u Vašem životu? Da li biste mogli da izdvojite najjače utiske iz 2018. godine?
-Okarakterisao bih je kao završetak jednog velikog ciklusa i početak novog.
Snežana Moldovan